Odlazak

photo: „Odlazak“ © Sanja Perić
You are not authorised to use this artwork / All rights reserved

Često se dešava da čujem komentar; «Uh, tebi je bar lako… otvoriš te tvoje ‘tablice’ i sve znaš šta će se desiti…» Al’ ima jedna narodna, «u obućara – šuplje cipele»… pa pokušavam nekad da objasnim sama sebi zašto je to tako. Zašto obućar nema vremena za svoje cipele, zašto frizeri obično imaju očajne frizure ili u najboljem slučaju nemarno očešljanu kosu, zašto ja kao neko ko se bavi astrologijom retko kada uzmem da pogledam sebi horoskop.

Nekada mi se čini da je to zbog toga što u principu uvek u glavi nosim tačnu poziciju planeta trenutno, [recimo znam da je danas Mesec u Devici, Venera je krenula pre neki dan direktno kroz Jarca, Mars ulazi za tri dana u Blizance i tako dalje] i negde kao da mi je to dovoljno – neki čudan osećaj da sam ‘u kontaktu’ sa planetama. Medjutim, ono što me obično natera da otvorim horoskop baš zbog sebe nisu nekakvi važni dogadjaji koji se dešavaju hteli mi to ili ne. Već to su obično misli, koje mi se zalepe poput smole i ne mogu da ih se otresem. Samo tako, uplove mi u um razne slike, sve nešto kao poznato a opet nerazgonetnuto… i tako danas, pričam sa prijateljem o nekim drugim zemljama, tzv ‘inostranstvu’, pominjemo more i vrele ulice, neke drugačije ljude od ovih «domaćih», i sekund po završetku razgovora, mozak se pali, misli se nadovezuju jedna na drugu, ringišpil se pokreće, kuće, planete i znaci, a pitanje koje mi se nameće je da li ću zaista ikada otići iz ove zemlje… kada imam ta dva potpuno različita principa jasno i jako naglašena u mom kosmogramu: Saturn u Raku i Mesec u Škorpionu sa jedne i Jupiter u Ribama sa druge strane.

Dakle, kako pomiriti Jupitera i Saturna, kako pomiriti optimizam jedne apsolutne vere u dobro, sa mukom, trpljenjem i čekanjem na jutro koje ne dolazi, sa genetski nasledjenom patnjom koja uslovljava na preživljavanje prihvatanjem svega.

Detaljnije