astrološka pisma

Eklipsa, Škorpion i Zambezi

 

Eclipse
(R.Waters, Pink Floyd)

All that you touch
All that you see
All that you taste
All you feel.
All that you love
All that you hate
All you distrust
All you save.
All that you give
All that you deal
All that you buy,
beg, borrow or steal.
All you create
All you destroy
All that you do
All that you say.
All that you eat
And everyone you meet
All that you slight
And everyone you fight.
All that is now
All that is gone
All that’s to come
and everything under the sun is in tune
but the sun is eclipsed by the moon.

Trenutna eklipsa (sinoć oko 23h) je u Škorpionu. Zanimljiv je fenomen da kako se pročuje da je nešto u Škorpionu (a sada su tu i Saturn i ova eklipsa) ljudi automatski udju u paniku i strah. Škorpion je nekada davno neko razglasio da znači – SMRT. Strah od smrti, kažu mnogi koren svih strahova, povlači tako Škorpionskim rekama i ostale, bujica nosi opsesije, jeze, bespomoćnosti i čovek pita ono njagluplje pitanje “dokle traje i kad će da prodje”.

Zašto je to pitanje glupo. Zato što ništa ne prolazi. Samo se menja. Sve traje dok se promena ne desi. Baš kao što život ne prolazi, samo se menja u trenutku smrti u obliku, i taj tren smrti na fizičkoj ravno je svakako kraj svemu i tad sve ovdašnje zasigurno prolazi, isto tako taj užasno duboko ukorenjen strah od smrti razlog je svakom, pa i najmanjem strahu od promene. Jer najveća promena je upravo – smrt.

I samo zato što je smrt  promena – smrt je vezan za Škorpiona. Ne zato što boli, ili što se dižu spomenici, niti je to prikaz smrti iz ljudske persepktive. Zapravo ta škorpionski označena smrt je ona koja nas ne plaši. To je smrt o kojoj se filozofira, koja stvara teorije, kvantne naučnike mami da energiju kontrolišu, pripitome, upoznaju, istočnjake da je nazovu karmom, a u hrišćanskoj religiji se priča o vraćanju mrtvih – nešto kao zombi return iz percepcije deteta koje drugačije sliku “vraćanja mrtvih” i ne može da pojmi. Nedavno sam krstila jedno premudro dete od osam leta, i kada smo ušle u crkvu pogledala je likove na zidovima hrama Sv Ruzice i pitala “Sanja, zašto ovaj čovek drži u tanjiru glavu drugog čoveka?” Da, znam da je u pitanju prikaz usekovanje glave Jovana Krstitelja, ali sam joj iz deteta u sebi rekla “Pojma nemam!”  A možda su malo i preterali. Agresivnost se provukla i na blagim likovima svetitelja.

Upravo ta agresivnost koju vidjamo svuda, u novinskim naslovnicama, ili kada nekog “teši” što ne živi u Njujorku to što tamo preti uragan Sendi, ili ga teši što ne deli sudbinu najugroženijih na ovoj planeti, ili se teši što nema para za brz automobil kada pročita kako je troje mladih izgubilo život, ili se teši kada čuje da je neki bogat čovek završio loše – “eto, kada su mu pare bitne!” i slično, sve su to strahovi iz ranijih generacija koje smo nasledili i sve je to manifestacija pritajenog zla gde nas teši tudje loše. Sećam se da mi je čitanka u osnovnoj školi bila puna priča gde siromašni pobedjuju, a bogati završavaju loše. Gde ružni i neugledni (Pepeljuga, Ružno pače ) postaju heroji, a ove druge zadesi neka loša sudbina. No na svu sreću, nije tako. I Pepeljuga i tri njene sestre su u stvari jedna osoba. Svako od nas. I Ružno pače i lepi labudovi su jedna osoba. I Snežana i Zla maćeha su jedna osoba.

„Tako je mnogo ljudi koji bi hteli da su stalno pod majčinim okriljem, pod skutom cara-baćuške, koji, poput strogog i gnevnog Jehove propisuje šta valja, a šta ne valja činiti!
A tako je malo onih koji hoće da siđu u sopstvene dubine, da prođu faustovski put iza “majkama” i da na njemu prepoznaju sopstvenu senku iz koje projektuju svoje neprepoznato i zato neočišćeno zlo u drugog i druge, da razdvoje Personu od svoje prave ličnosti, dapopuste Animusu ili Animi u sebi da se razvije, i da se tek tada približe svetlosti Sopstva.“
– V. Jerotić

Jin i jang.

Crno i belo, muško i žensko, u stvari – dobro i “zlo”. Moram zlo da stavim pod navodnike, jer zlo nije zlo. Zlo je samo čovečanstvo nazvalo zlim, gurnulo ga u podrume kao Čoveka slona da ne plaši ovaj drugi svet. Kao odbačeno dete zlo živi i pati u mraku Škorpiona duboko dole. Pogledajte neki cvet. Njegova boja, nežne latice, miris kojim opija. Kada bi otišli na Google Images i ukucali “cveće” izašlo bi bezbroj prelepih slika koje bi nas u tom listanju samo raznežile, rasentimentalisale, inspirisale… Da, to je onaj beli deo iz jin janga. A onaj crni? Pa, nijedno cveće nije bez korena. Koren se samo ne vidi. On je poput nekog i nečeg što odbacujemo jer nije prihvatljivo, nije lepo, nije voljeno, nije inspirativno duboko ispod zemlje da ga niko ne vidi. Koren je ružan, on pušta svoje žilice da razaraju zemlju, dakle i destruktivan je, jer ruši i razara, on crpi, on divlja tamo negde duboko van pogleda svakog, i bilo bi vrlo blisko patologiji kada bismo otišli i umesto “cveće” na Google images ukucali reč “korenje” pa to listali. Manje je inspirativno i zar ne bi bilo čudno kada bi otišli kod nekoga u goste i na zidu umesto ulja na platnu koje prikazuje cveće videli korenje? Odmah biste pomislili – ovo je neka luda osoba, drži korenje na zidu.

ali pitajte biulo kog baštovana – šta je u stvari koren? Koren je život.

Isto tako i Škorpion – nije smrt nego život. Život se stvara iz razaranja, naučnici non stop pričaju o razbijanju atoma, ili čega god, sve mora da se razbije da bi dalo svoju suštinu, i upravo iz Škorpiona mi crpimo stvaralačko. Kreaciju. Kada dete rasklopi ili razbije mobilni telefon, ili šta god – to je mali bog u detetu koji se igra stvaranja. Škorpion je najveća mudrost, jer se bavi večnim, neuništivim, i taJnom promene.

Samo što je čovečanstvo na silu gurnulo tu turbinu ravnu po snazi onoj na Djerdapu, da je ne vidi, da je ne sluša, ne čuje. Svako se plaši svoje istinske snage, svog u stvari pravog odraza u ogledalu. Zato kada je Saturn ušao u Škorpiona, to je jedna nadasve tužna slika gde ono što je čovek nazvao “zlim” pati i boluje. To crno u nama sada je bolesno i tužno. Odavno ostavljeno i samo, neugledno i nevidjeno, i evo ga da se pokaže. U Njujorku nakon uragana prikazane su slike gde su sanduci na nekom groblju izbili na površinu. Nasmejala sam se tome, pomislivši na hrišćansku verziju „mrtvih koji se vraćaju“ ali i zbog same slike Saturna u Škorpionu koji će sve to što je u našem individualnom mraku podzemlja izvući na površinu. Ne zavaravajte se da nemate crnog u sebi. Da nemate zla. Da nemate mraka. Borba dobra i zla je starija od svega što na svetu vidimo i pamtimo. To je i priča o progonstvu Lucifera, koji je ipak nosio svetlo? Možda to zlo i ne bi bilo svirepo u svojoj manifestaciji kada bi čovečanstvo umesto da se trudi da bude na silu dobro shvatilo koliko zla ima u sebi kada kaže “Amerikanci će dobiti svoje!” ili kada me klijentkinja pita “Reci mi, da li će on da pati zbog mene jednog dana?” Ja je tada pitam da li je svesna da je upravo rekla kako bi je zlo utešilo? Zlo koje želi drugome? I to dokle je moja klijentkinja stigla je odlično. Ona je dozvolila sebi malo dublje da pronikne Frojdovskim putem do nesvesnog, i prizove u svest da čak i zlo kada drugome želi je ljudska stvar  i način u procesu prihvatanja života. Jer tek tada tu na tom raskršću može da se desi onaj krunski okršaj i borba dobra i zla. Tek u svesti. Tek tada ona može da razume svoju bespomoćnost i da to što je pre dva minuta pitala ide odatle. I da zbog toga bude tužna, beskrajno tužna što ne može ništa da uradi, već u svojoj bespomoćnosti smišlja opsesivne pakosne planove, proganja ga ili mu samo želi loše. Tek tu ona drži uzde svog jin ijanga i ona ima više šanse za pravilni razvoj i nošenje sa sobom nego onaj ko kaže da nikada nije pomislio loše u sebi, jer tu je zlo duboko skriveno. Naravno da ta broba može u nekom momentu potpuno da se prevazidje, ali nema čoveka koji bilo u svojim tinejdžerskim godinama, ili tridesetim ili pedesetim neće biti u stanju da u svest svoju prizove sopstveno zlo. A ako je to tako prisutno, onda ne može da bude toliko nepotrebno. Zbog nečega je potrebno da razumemo da je zlo u nama. Da bismo preživeli.

Zanimljivo je da kada krenete da ga osvešćujete, sve ste odgovorniji i pažljiviji sa rečima. Primećujete, jer se percepcija menja, i reči koje drugi upućuju drugima. Prepoznajete zlo kod svojih prijatelja, bilo gde. Tada već možete da im ukažete na to, ne da biste rekli “Aha, ti si zao!” nego da im ukažete kako njihova bespomoćnost cvili iz njih.

Zlo je život. U jednoj interesantnoj društvenoj igri “Lila – igra samospoznaje” prvi nivo koji se odnosi na Osnove stvorenja (tj stvaranja i radjanja) i koji predstavlja prvi nivo života kada se dete rodi pa do sedme godine, glavna polja su: Postanak, Maja (Iluzija), Bes, Pohlepa, Zabluda, Sujeta i Gramzivost. Da, svako dete ima sve od navedenog vrlo izraženo. Sa tim se radjamo i ono je u nama od Postanka. A ako je tu, mora da ima neku svrhu. Pa narvno. Služi preživljavanju. Sigurno ste čuli da su deca sklona (posebno bebe) da prežive ono što odrasli ne bi mogli. One su namerene da prežive. One nisu došle do luksuza genijalnog uma da se bavi idejom suicida, niti su došli do vrhunske indolencije čula da se bave letargijom i odustajanjem. To ih tek čeka kad porastu na nekoj kapiji.  No da bi opstali, prilagodili se evoluciji i vremenu kako se menja, to uspevamo sve zahvaljujući baš osmom znaku Škorpiona. On nas osposobavlja, to je ono što u vanrednim opasnostima se manifestuje kao hrabrost, ludost, snaga pa preživimo mnogo toga opasnog. To je ono što je spasilo preživele logoraše, što je spasilo preživele ratnike, zatočenike i sl. Nemanje straha od smrti je spremnost na hrabrost i maksimum vere u život. Tada se rizikuje. Tada se beži, spašava, ne iz straha nego rešenosti da se živi. Uočite razliku. Strah odustaje. On čeka da ga nadju i savladaju, zarobe, ubiju poput uplašenog koji se krije i iz ormara ne izlazi kao Petar Popara – ili kako se već zvao onaj lik iz filma opet, ne slučajno, Škorpionskog naziva Underground Emira Kusturice. Mislite o tome. Sve se završilo, ali on je i dalje u podrumu.

Zato, ajde da sada u periodu eklipse koja ne traje samo jedan dan već boji ceo period, a to je narednih bar šest meseci, ajde da se dogovorimo da slušate malo sebe. Da kada čujete pakost u sebi i zlo, da osetite bespomoćnost i strah, pa iz straha umesto u opsesiju da udjete u tugu- jer čovek nema kontrolu nad životom i u životu i to nas plaši. Odatle želja da kontrolišemo i druge ljude i svoj život, ali sve je uzalud. Reke su divlje, a reka je uvek Škorpion. Život je po prirodi divalj. Nije isto plivati u Zambeziju i na Ibru. I Ibar može biti opasan, a na Zambeziju nema plivača. Da li ćete upoznati ikada svoj Zambezi – od vas zavisi. Svako ga ima. Istu snagu, istu moć. Otuda je Škorpion znak moći. Čovek je nemoćan, život je moćan. Neko će opet, sasvim pouzdano znam, ostati  na svom Ibru ili Peku koji presušuje. Kako presušuje reka u vama tako presušuje i život. To znači da ste živi a mrtvi. Što ste više mrtvi, strah od života je sve veći. A smrt postaje uteha. Kakvo nepoštovanje prema onome što vam je dato! Prema životu. To je život. Reka koja vas nosi i koju ne možete da ukrotite već da je prepoznate u sebi i pustite da vas nosi i iz vas izbaci ono najdragocenije što zovemo stvaranjem, radjanjem, gde se trošite i gde ste neumorni i nikako da se umorite i potrošite.

Svet je pre dve godine ušao u finalnu fazu gde su sve jači kontrasti i razlike izmedju bogatih i siromašnih, izmedju materije i duha. Svaki nov tržni centar koji se izgradio, uslovio je jednu novu crkcu ili centar za dizanje svesti, joga centar i sl. A da bi nam bilo dobro treba da se sažmemo u jedno. Da budemo Zambezi.

E o tome je ova eklipsa. O upoznavanju te reke, kroz opsesije ili strahove, a oni što su već pomilovali zver u sebi (o tome sam pisala u tekstu Pluton u Jarcu – Moć samoće), koji su pružili ruku slobodno u čeljusti toj zveri i pronašli zaboravljenog sebe punog besa, sujete, pohlepe, straha, oni sada mogu slobodnije dalje u življenje. Morate da vidite svoj koren, svoj ružni deo sebe. Onaj odvratni koji ste čuvali od drugih. Morate da se sretnete sa Mr Hajdom. Doktor Džekil je već po malo i dosadan.

I onda ćete shvatiti da zlo nikada nije bilo zlo. Glavni lik u Zapisima iz podzemlja kaže “Oni su me naterali da postanem zao! Ja sam samo hteo da budem dobar!” Da. Tako se postaje ljudskim rečima “zao” onda kada u bespomoćnosti čovek ne ume da predje preko Zambezija koji nosi strahove, opsesije, drhtanja i jezive groznice zbog druge osobe ili spoljnog sveta nad kojim se nema kontrola. Pa umesto u svest i oslobadjanje samom spoznajom da kontrole nema i da vas niko i ništa ne obavezuje ni na šta, što vam daje slobodu bića i života, i insistiranja na tome da ni drugi nemaju kontrolu nad vama, vi ste se obavezali i te kako pitaj boga zašto iz svoje fantazije, i to najviše svome egu ste se obavezali. Pa što vas ego nosi dalje, to je teže da odustanete od tog sebe. Ego je pun zamki. Ego je rušio i najveće umove i genijalne ljude što je i logično, jer je tu borba veća. Nedavno sam baš kod Ošoa u “Knjizi o egu” pročitala zanimljivu anegdotu, koja obzirom da je Aleksandar Makedonski bio učenik Aristotelov ne sumnjam da je istinita, tj da ju je baš on ispričao jer je vrlo mudra. Priča kaže da je Aleksandar tražio da kada ga sahrane i njegov sanduk kada budu nosili kroz masu, da mu ruke vise sa strane iz kovčega. Kada su ga pitali zašto, odgovorio je: “Hoću da ceo svet zna da je Aleksnadar Makedosnki, veliki osvajač, sa ovog sveta otišao praznih ruku!” To je svesni ego još za života. Budite svesni. Ništa ne možete da kontrolišete. Saturn u Škorpionu prezire i gadi se materije, predmeta, stvari. On svemu tome vidi jasno strah od smrti i prolaznosti i ljudsku potrebu da se materijom obezbedi. On je istina o večnosti i tuga nejakog u nama što ga krijemo kao čoveka slona u tamnicama bića. Napolje s tim, bolje svesno i samovoljno, jer će vam u ove tri fgodine, a i sada na eklipsine dane, drugi lako buditi i aktivirati to najbespomoćnije pa ćete reagovati možda, vi tako dobri i fini, kao agresori i tirani. I kada odreagujete, e onda shvatite svoju bespomoćnost i da je ona tako bliža životu nego ma kakva kontrola koju ste mislili da imate. Prepuštanje i odustajanje, prihvatanje gubitaka – to su zadaci. I udarci. Kako kome. Tuga je lekovit savet. A vodič za tugu je na linku koji vodi do prethodnog teksta (usko vezanog, jer je Pluton vladar Škorpiona) Pluton u Jarcu – Moć Samoće.

I zapamtite, Škorpion nije smrt. Škorpion je, i to baš Škorpion – život koji nikada ne prestaje, jer u Škorpionu se ništa, ali baš ništa ne završava, samo se transformiše i menja…

„There is no dark side of the moon really. Matter of fact it’s all dark.“ (Eclipse, Pink Floyd)

Related Posts